Svake godine ista priča. Čim sjednemo za stol, netko se nasmije i dobaci didi Josi: "E, dok ti ne osvojiš koju medalju, tko zna kakvo je to tvoje ulje."
U šali, naravno.
Joso se samo nasmije. Natoči prst ulja na koricu kruha, gurne je preko stola i pusti da ono odgovori umjesto njega. Obično tu razgovor i stane.
A onda, kad se smijeh slegne, kaže svoje:
"Kad imaš kvalitetu, a nemaš količinu, natjecanja su bačeno vrijeme."
I ima pravo. Naše ulje ne nastaje za žiri. Nastaje za stol za kojim ga svake godine čekaju isti ljudi. Svaka boca već unaprijed zna kome ide. Kad je toliko malo, a svaka kap već ima svoje ime, medalja ti ništa ne dokazuje što oni koji ga jedu ne znaju već godinama.
Novije generacije, one koje polako preuzimaju, imaju drugačiju ambiciju. Šire maslinike, sade nova stabla, razmišljaju o većoj proizvodnji. I Joso ih ne zaustavlja — naprotiv.
"Slobodno, dragi moji. Vama će to trebati. Vi ćete imati količine za prodavati. Ostat će vam i znanje i kvaliteta. Ja imam samo znanje i kvalitetu."
U toj jednoj rečenici stane cijela filozofija OPG-a Dalmato Oro.
Mi se ne natječemo. Radimo ono što dida Joso radi od 1941. — i pustimo da ulje govori. Bez medalje, bez papira, bez dokazivanja.
Nezapisan. Neponovljiv.
Zašto se ne natječemo
