Ljeto iznad Šibenika bilo je dugo i suho, a maslina je to osjetila prije nas. Dozrela je ranije nego inače. Nismo čekali kalendar — čekali smo plod. Čim je bio na vrhuncu, zelen, čvrst i pun mirisa, krenuli smo.
Beremo kako koje stablo i koji dan traže — i rukom i tresačima. Tresač skine plod brzo i bez nepotrebnog gnječenja, a ono što traži više pažnje ide rukom. Ove godine sami ne bismo stigli. Pozvali smo pomoć — vrijedne ruke koje su nam preporučili prijatelji, ljude koji znaju posao i poštuju stablo kao i mi. Krš iznad Šibenika ne daje mnogo, ali ono što da — da pošteno.
Dida Joso više nije u snazi za težak rad u masliniku; godine su tu i svoje traže. Zato danas radi ono najvrjednije — uči nas. Stoji uz stablo, pokazuje, ispravlja, prenosi ono što nikad nije zapisao. Nove generacije beru, a on bdije nad svakim potezom i sprema nas da nastavimo put kojim je krenuo 1941. Recept i dalje živi u njegovim rukama — sad polako prelazi i u naše.
Ono što uberemo, tiještimo isti dan. To nije fraza, nego pravilo. Svaki sat između grane i tijeska mijenja okus; plod počinje disati, gubiti ono najsvježije. Zato se ne čeka. Hladnim postupkom, bez žurbe i bez topline koja bi ulju oduzela karakter, iz zelene mase izlazi ono zbog čega sve ovo radimo.
Berba 2025. dala je ulje izraženo i živo. Ima onu pitku pikantnost po kojoj se prepoznaje mlada maslina — taj blagi ubod u grlu koji nije mana, nego potpis svježine. Miris je zelen, gotovo travnat, s notom koja podsjeti na list iz kojeg je plod i ponikao.
Količine su, kao i svake godine, ograničene. Punimo samo onoliko koliko maslinik dade — ni kap više. Ne dokupujemo, ne miješamo, ne razvlačimo sezonu. Kad nestane, nestane, i čekamo sljedeću berbu.
Dida Joso kaže da se dobra godina osjeti već u prvoj kapi. On to zna od 1941. — otkad je sve počelo. Ova godina jest dobra. Probajte i recite nam jeste li osjetili isto.
Berba 2025.
